Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama | Plemenito

Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama | Plemenito

Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama


slike

Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama
Nekropola stećaka „Svatovsko groblje“ na Morinama

Nekropole stećaka kao svjedoci prošlosti

Ovo je prostor bogat prošlošću, što s jedne strane znatno utiče na samu turističku ponudu, ali i predstavlja kulturno blago za čitavu Bosnu i Hercegovinu.

Kako nam je kazao arheolog Kaljanac, prostori kao Morine, posmatran iz ugla arheologije okoline, pružaju značajan uvid u nekadašnji život na našim prostorima te je kroz proučavanje ostataka prošlosti, kao što su naprimjer nekropole, njihove distribucije u prostoru, tradicija i legendi povezanih s njima i sl., moguće u znatno boljoj mjeri razumjeti nekadašnji život koji se odvijao u katunskim naseljima, privredu od zemljoradnje do stočarstva, trgovinu koja je bila uslovljena blizinom zajednica kao što je Dubrovnik i slično.

"Neophodno je u razmatranje uzeti kompletnu sliku tadašnjeg života te uz promatranje nekropola stećaka, koje za sebe vežu brojne legende, promatrati i prirodu njihovog nastanka od toga da je i danas poznata lokacija zvana 'Majdani', koja samim svojim imenom govori o tome da se tu vadio kamen za izradu stećaka i koja i danas sadrži nedovršene kamene blokove. Moguće je da su ovi blokovi odbačeni već pri svome vađenju jer nisu zadovoljavali neke kriterije za izradu planiranog stećka, ili su pak na toj lokaciji stajali do trenutka kada bi ih neki od majstora preuzeo za dalju obradu", kazao je naš sagovornik dodajući da proučavanje ovih segmenata, kao i brojnih drugih iz svakodnevnog života danas može pružiti čitav niz odgovora putem kojih bi se znatno bolje razumjela i interpretirala prošlost nekadašnjih stanovnika srednjovjekovne bosanske države.

 

Svatovsko groblje

Na Morinama imaju tri nekropole stećaka – Ukopno groblje, Djevojačko groblje i Svatovsko groblje. Narod iz gornje Hercegovine prepričava mnoge legende, a jedna od najpoznatijih je ona koja se veže za pedesetak razbacanih stećaka koji se nalaze pored starog makadamskog puta Nevesinje - Kalinovik, u narodu poznatijih kao "Svatovsko groblje".

Za ovu nekropolu stećaka koja se nalazi na Morinama vezuju se tri legende. Najzanimljivija je ona koja govori o ženidbi mostarskog bega Lakšiča koji je preprosio djevojku nevesinjskom begu Aliji Ljuboviću, koja je opjevana i u narodnoj pjesmi. Dok su svatovi lijepu Hajku djevojku iz Zagorja vodili put Nevesinja preko visoravni Morine, lijepo vrijeme se pretvori u nevrijeme.

"Usred ljeta ledena oluja zamete visoravan, pretvori se dan u hladnu noć te se oskudno ođeveni svatovi posmrzavaše i tu okončaše svoje živote, među kojima i lijepa Hajka".

Za razliku od legende, narodna pjesma ima sretniji završetak. Konj sa promrzlom djevojkom ipak stiže u dvore Ljubovića i dovede je onome kome je suđena, a ne rečena. Tako su danas ovi nadgrobni spomenici nijemi svjedoci tužne sudbine lijepe Hajke i njenih svatova.

Druga legenda kazuje kako su se na visoravni Morine na uskom makadamskom putu susreli svatovi. Stadoše jedni drugima na put i kako kazuje legenda, iz inata se ne htjedoše skloniti. Inat donese golemu nesreću i svi pogubiše glave u krvavom boju.

Prema trećoj legendi, na visoravni se "sudariše" dvije vojske. Ljuti boj je potrajao dok jedni drugim sabljama ne posjekoše glave. Legenda kazuje kako su i obezglavljeni "mahali sabljama".

Ipak, u narodu ovog kraja najčešće se pominje i prepričava legenda o tužnoj sudbini lijepe Hajke i njenih svatova.

Istovremeno nam ove nekropole pružaju uvid i u bolje razumijevanje procesa nastanka imena određenih lokacija te je upravo na nekropoli poznatoj kao "Svatovska" ili "Svatovsko groblje" moguće zapaziti promjene imena različitih lokaliteta koje se dešavaju kroz vrijeme.

"Izdvaja se legenda da su na ovoj lokaciji tokom mećave, ili slične nepogode, poginuli svatovi jednog od mostarskih begova, oko 1796. godine, te da je stariji naziv ove nekropole usljed tih događaja za nas zauvijek izgubljen dobivajući novo ime koje je tadašnjim stanovnicima bilo znatno bliže i bolje razumljivo kroz događaje povezane sa pogibijom svatova. Govoreći o ovome, potrebno je naglasiti činjenicu da se na ovom prostoru, iako oni danas predstavljaju upečatljivu pejzažnu karakteristiku, ne može govoriti samo o nekropolama stećaka kao izdvojenom segmentu historije. Ovaj prostor je veoma bogat tragovima prošlosti, od prahistorijskog vremena do novije historije, počevši sa 19. stoljećem i dalje igrajući ulogu od putne trase do pozornice historijskih bitaka kao što je poznata bitka Ali-paše Rizvanbegovića i ustanika 1831. godine ili pak brojnih ustanaka tamošnjeg stanovništva", ispričao nam je arheolog Adnan Kaljanac.

 

Narodna pjesma o Svatovskom groblju:

Zaprosio beže Ljuboviću

Na Zagorju lijepu djevojku,

Umihanu Čengić alaj-bega;

Zaprosio, curu isprosio,

Na prstenu svadbu odgodio,

I ta svadba, do petnaest dana,

Dok se beže Nevesinju vrati

I pokupi kićene svatove.

Glas do glasa, haber do habera,

Haber dođe bijelu Mostaru;

To začuo Mostarlija Mujo,

Pa šarenu knjigu načinio

Na koljena begu Ljuboviću,

U knjizi mu ’vako besjedio:

„Čuješ mene, beže Ljuboviću:

Jesam čuo, jesam razumio,

Da si moju curu preprosio

Na Zagorju lijepu djevojku.

A ti znadeš, beže Ljuboviću,

Da je Uma moja zaručnica;

To s’ obraza i namusa tiče,

To ja beli preboljet’ ne mogu,

Neg’ te za to na mejdan pozivam:

Ko dobije na dugu mejdanu,

Neka ljubi l’jepu Umihanu.

I evo ti tri mejdana dajem:

Prvi mejdan poniže Mostara,

Baš u Bišću polju širokome,

Niže moje od kamena kule,

Oklen gleda moja stara majka;

Drugi mejdan niže tvoje kule

Na širokom polju Nevesinju.

Oklen gleda tvoja stara majka;

Treći mejdan na Zagorju ravnu,

Niže dvora Čengić alaj-bega,

Gdje no gleda Uma plemenita.

Ako l’ nećeš na mejdan izići,

Dođi meni do b’jela Mostara

I povedi pretila dorata,

Da sa svatim’ ideš na Zagorje,

Da dovedeš pod Umom dorina.

Od Zagorja do Mostara b’jela.”

A kad knjiga Ljuboviću dođe

I vidio, šta mu sitna piše,

U velike uđario misli.

Pa on staroj kazivao majci;

Stara njemu govorila majka:

„O moj sine, beže Ljuboviću,

Nemoj Muju na mejdan izići,

Nema majka neg’ tebe jednoga,

Moreš meni sine poginuti,

Ostat’ tvoja samohrana Majka;

Pusti curu Mostarliji Muju,

Boljom će te oženiti majka,

A imamo slugu Marijana,

Podaj njemu đuzel đejisiju

I podaj mu pretila dorina,

Nek’ ga vodi do Mostara b’jela,

Nek’ Marijan ide sa svatovim’,

Nek’ dorata vodi pod djevojkom.” —

Njojzi veli beže Ljuboviću:

„Volim svoju izgubiti glavu,

Nego slugu dati i dorina,

Na sramotu lijepu djevojku

Oh đidiji Mostarliji Muju.

Ja ću njemu na mejdan izići,

Pa što meni Bog i sreća dade!”

Kad to čula lijepa kaduna,

Mila majka bega Ljubovića,

Ona pisnu kao ljuta guja;

Iz njedara dojke izvadila,

A ovako sinu govorila :

„O moj sine, beže Ljuboviću,

Ako ne ćeš majku poslušati,

Dati slugu i dorata svoga,

Da prevedu lijepu djevojku

Od Zagorja do Mostara b’jela,

Haram tebi moja hrana bila,

Kojom te je majka odhranila.”

Poče kleti Mostarliju Muja:

„Oh neka te, Mostarlija Mujo,

Božija te sablja posijekla,

Naskoro ti majka zakukala,

Tebe žaleć’ na bijeloj kuli.”

Vidi begu jada iznenada:

Muka spremit slugu i dorina,

A još viša ne poslušat majke.

Sve mislio na jednu smislio:

Bolje dati sluga i dorina,

Nego svoju ne poslušat majku,

Jer se bojat teška eksikluka.

Beg dovika slugu Marijana,

Pa mu đuzel đejisiju daje,

A ovako njemu progovara:

„Vjerna moja slugo, Marijane,

Dobro spremi pretila dorina,

Na se udri đuzel đejisiju,

Vodi dora do Mostara b’jela

A do kule Mostarlije Muja,

Hajd’ sa svatim’ na Zagorje ravno,

Vodi dora pod djevojkom mladom,

Od Zagorja do Mostara b’jela.”

U mlađega pogovora nema,

On opremi sebe i dorina,

Dokle beže knjigu načinio

A na ruke Mostarliji Muju,

U knjizi mu ’vako besjedio:

„Čuješ mene, Mostarlija Mujo,

Sevep kletve stare moje majke,

Šaljem tebi slugu Marijana

I mojega pretila dorina,

Nek’ i oni idu sa svatima

Dovest’ tebi lijepu djevojku.”

Sluga jami knjigu šarovitu

I begova pretila dorina,

Kad on dođe do Mostara b’jela,

B’jeloj kuli od Mostara Muja,

Kad tuj Mujo skupio svatove.

Marijan mu knjigu pokučio;

A kad knjigu Mujo proučio,

Koliko se asi učinio,

Odmah drugu knjigu načinio,

Opremio begu Ljuboviću,

U knjizi mu ’vako besjedio:

„Čuješ mene, beže Ljuboviću,

Ja ću vodit’ kićene svatove,

Da dovedem Zagorku djevojku.

Kad se vratim sa Zagorja ravna,

Prvi konak hoću učiniti

U Ulogu kraj vode Neretve,

Otlen tebi saiju spremiti,

Ti se meni i svatovim’ nadaj.

Hoću tebi na konake doći

Kad budemo blizu tvoje kule,

Sreti naske poniže avlije,

Pod djevojkom prihvati dorina,

Uvedi ga u svoju avliju,

Neka siđe tvoja stara majka.

Sa dorata prihvati djevojku,

Izvede je na bijelu kulu.”

Otlen Mujo sa svatovim’ pođe,

S njome ide sluga Marijane,

Vodi dora bega Ljubovića.

Kud god išli, na Zagorje došli,

Do odžaka Čengić alaj bega.

Tu svatovi na konaku bili

I tri b’jela dana predanili;

Kad četvrto jutro osvanulo,

Udariše zile i borije,

Zalajaše jasni daulbazi,

A zavika čauš do čauša:

„Hazur ola, kićeni svatovi,

Hazur svati, hazur’te djevojku!”

I djevojku hazur učinili,

Na begova dora posadili.

Sluga vodi pod curom dorina,

A oko nje dva djevera mlada,

Dva bratića Mostarlije Muja;

Za njim idu jenđi-bule mlade,

Pred svatima Mostarlija Mujo.

Prvi konak jesu učinili

U Ulogu kraj vode Neretve;

Kad u jutru bijel dan svanuo,

Mujo spremi haber Ljuboviću,

Da se njemu i svatovim’ nada.

Kad otale svati polazili

I izišli u Morine ravne,

Tad namignu Crvanj na Morine,

A Morine na Beglin doline,

A Doline na Brda vučija;

Iz brda se magla pomolila,

A iz magle kiša, udarila,

Sve pokvasi kićene svatove.

Za tim sjever puhnu iznenada.

Na snijeg se kiša preokrenu,

A gusta se magla sastavila;

A nevješti mostarski svatovi

Pogubiše drume i prtine,

Smetoše se u kršne Morine.

Sve s’ na njima sledišo haljine,

A mećava neprestano puše,

Sve izmete kićene svatove,

I pred njima Mostarliju Muja;

Sama osta na konju djevojka

I pokraj nje sluga Marijane.

Al’ Marijan po Morinam’ znade,

Po Morinam staze i bogaze,

Pa okrenu pram selu Kolešku

I povede za dizgin dorina,

Al’ je veće noćca osvojila.

Kad su prvi p’jevci zapjevali,

Sluga dođe vodi Kolešnici,

Voda došla mutna na valove,

Mutna drvlje i kamenje valja;

Vidi sluga da brodit’ ne more,

Pa djevojci ’vako govorio:

„Umihano Čengić alaj-bega,

Ti se jami za grivu doratu,

Pa u vodu natjeraj dorina,

Dorat će ti vodu prebroditi.

Popusti mu bojali dizgine,

Sam će dorat Nevesinju sići

Do odžaka bega Ljubovića;

Kako dođe hoće zanjištati,

Beg će dora svoga opaziti,

Hoće izić’ primiti dorina,

A i tebe lijepu djevojku.

Ti ćeš begu pozdrav ponijeti,

Kad se svane i ograne sunce,

Neka vodi Kolešnici dođe,

Nek’ svog slugu Marijana nađe,

Nek’ me mrtva svojoj nosi kuli,

Nek’ me mojoj staroj dade majci,

Nek’ me spremi i sahrani majka.

Još ćeš begu pozdrav ponijeti,

Da ne žalim, što ću poginuti,

Kad smrt vidjeh Mostarlije Muja

I njegovih kićenih svatova,

U Morinam’ od mećave teške;

Kad ne dođe Nevesinju ravnu,

A na konak begu Ljuboviću,

Kad ti osta gospodaru mome.”

To djevojka slugu poslušala,

Uhvati se za grivu doratu.

U mutnu ga vodu natjerala

Dobar dorat vodu preplivao;

Kad na drugu stranu izlazio,

Cura pusti bojali dizgine,

Udri dorat putem čavlenikom.

Kad Kolešku selu dolazio,

Tadaj drugi pjevci zapjevali;

A kad treći pjevci zapjevali,

Doro dođe kuli Ljubovića;

Kako dođe, odmah glasom njisnu.

Začu njisku beže Ljuboviću,

Pozna svoga po avazu dora,

Pa poletje niz bijelu kulu.

Kad avlinska otvorio vrata,

Vidje svoga pred avlijom dora

I na njemu lijepu djevojku.

U avliju dovede dorina,

Šćaše skinut sa konja djevojku,

Njemu reče lijepa djevojka:

„Nemoj tako beže Ljuboviću,

Za sedlo se jesam primrznula,

Već prereži tanahne kolane,

Nosi mene u bijelu kulu.”

Beg povika sluge i seize,

A prereza tanahne kolane.

Sluge dora jesu prihvatile,

Beg odnese na kulu djevojku,

Pa on pita lijepe djevojke:

„Kamo tebi kićeni svatovi,

Gdje je osto sluga Marijane,

Oklen sama na doratu dođe?”

A veli mu lijepa djevojka:

„Stid je mene i gledati u te,

A kamo li s tobom besjediti,

Ali valja, druge ćare nema.

Sve mu kaže, što je i kako je,

Sto j’ od svata u Morinam’ bilo,

Gdje l’ je osto sluga Marijane,

Šta je begu poručio svome.

A kad začu beže Ljuboviću,

Gdje je osto sluga Marijane,

Na mlađe je zorbu učinio.

Spremiše mu pretila bjelana.

Bog se spremi na bijeloj kuli,

Jošter uze tri četiri sluge,

Nevesinjskim poljem udario,

Do sabaha Kolešnici dođe,

U životu slugu svoga nađe,

Donese ga tankoj svojoj kuli.

Marijan je bole prebolio,

Beg djevojku nićah učinio,

Uzeo je za vjerenu ljubu. —

Braćo moja to j’ istina bila,

I danaske to se greblje znade,

Gdje j’ ukopan Mostarlija Mujo

I njegovi kićeni svatovi.

 

IZVOR: KLIKS

FOTOGRAF: JovanVidaković

PRIREDIO: Boris Radaković

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg

Ključne riječi:

Mramorje Stećci