Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić | Plemenito

Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić | Plemenito

Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić

Stefan Tvrtko I Kotromanić (ban 1353-1377; kralj 1377-1391)

Tvrtko je bio sin kneza Vladislava, rođenog brata bana Stefana II Kotromanića(1314-1353) i Jelene, ćerke ugarskog velikaša hrvatskog porijekla Jurja Šubića (od 1102. Hrvatska je bila dio ugarske države). Preko svoje bake Jelisavete, žene bana Stefana I Kotromanića i ćerke kralja Dragutina Nemanjića, bio je u srodstvu sa Nemanjićima. Pošto je bio maloljetan kada je došao na vlast, u vladanju su mu pomogali otac Vladislav koji je umro 1354. godine, i njegova majka Jelena.

Tvrtko je u početku svoje vladavine bio lojalan vazal ugarskom kralju Ludoviku I, ali je nakon nekoliko godina između njih izbio spor pa je Tvrtko ugarskom kralju morao da ustupi Hum. Ovo nije bio kraj sukoba Tvrtka i Ludovika. Ugarski vladar 1363. ponovo krenuo na Bosnu, ali je bio poražen i morao se povući. Ovo je dovelo do otvorenog raskida između Bosne i Ugarske. Unutrašnje prilike stavljale su pred Tvrtka nova iskušenja, posebno njegovi sukobi sa domaćom vlastelom. Tvrtkov mlađi brat Vuk, predvodio je 1366. godine pobunu vlastele protiv Tvrtka, pa se  Tvrtko sa majkom Jelenom morao skloniti u Dubrovnik. Već sledeće godine Tvrtko se vratio u Bosnu obnovivši svoju vlast u državi.

Dok je još bio ban, Tvrtko je u savezu sa knezom Lazarom Hrebeljanovićem ratovao protiv župana Nikole Altomanovića. Župan Nikola bio se osilio i ugrožavao je i Tvrtka i Lazara. Njih dvojica su zajedničkim snagama 1373. godine, konačno su potukli Nikolu podjelivši njegove teritorije između sebe. Ban Tvrtko je dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileševom i Gacko.

Kao praunuk kralja Stefana Dragutina, koji je od 1284-1316 vladao Usorom i Soli (današnjom sjevernom Bosnom), nakon nestanka dinastije Nemanjića, Tvrtko je došao na srpski presto. Godine 1377. u manastiru Mileševa krunisan je za kralja. Njegova kraljevska titula je glasila „kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Krajeva, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostalim“. Dodaje sebi i ime Stefan. To ime nosili su svi vladari iz dinastije Nemanjić, a i neki srpski vladari prije njih. Tada je stvoren i rodoslov (između 1375. i 1377. godine) koji kaže:  "A Stefan kralj, brat Milutina kralja, Uroša drugog, koji Srem držaše, sa svojom supružnicom Katalinom, ćerkom ugarskog kralja Vladislava, rodi Urošicu i Jelisavetu. I Jelisaveta rodi tri sina: Stefana bosanskog bana, Inosava i Vladislava. I Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića.

Kralj Stefan Tvrtko, poslije svoga krunisanja krunom Nemanjića, pominje u povelji Dubrovčanima 1378. godine, da je otišao u „srpsku zemlju“ i „utvrdio presto roditelja svojih“ i tamo bio „venčan od boga darovanim vencem kraljevstva praroditelja svojih“.

Tvrtko se krunisao „sugobim vijencem“ što znači dvostrukim vijencem odnosno krunom, srpskom (raškom) i bosanskom. Svojim krunisanjem, on je ulazio, s punim sjajem, u tradicije Nemanjića, krunisao se kao oni, uzeo vladarsko ime Stefan i zauzeo prema pravoslavnoj crkvi stav kakav je bio tradicionalan u kući Nemanjića. Po toj tradiciji, koja je nalagala da se srpski kraljevi krunišu na dan nekog značajnog hrišćanskog praznika, i Tvrtko se krunisao na Mitrovdan .

Nakon krunisanja u Mileševi, Stefan Tvrtko u svojim poveljama ističe pravoslavne formule. Tako Tvrtko u svojoj povelji knezu i vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću od 12. marta 1380. godine, ovako započinje: "U početak Oca, u ispunjenje Sina i silaskom Svetoga Duha, amin. O predivna visoto mudrosti i spoznajo božanstvene sile! Kako su neobuhvativi sudovi njegovi i neizbrojive staze njegove njih je ispunio milosrđem i štedrotama kojima se sa gornjih visina svojega božastva priljubio celoj vaseljeni i pošto je ljudsko suštatstvo, posrnulo u prestupu, sobom obožio, useo je na nebesa pokoravajući se Ocu svedržitelju i izvršio delo kako je izvolio. Njime se i skiptri carski utvrđuju po celoj vaseljeni i krasujući se slave Boga svedržitelja. Tako i ja, Stefan Tvrtko, po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Krajeva, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostalim, udostojen bejah da carujem u zemljama roditelja i praroditelja naših, čineći im milost i upisujući (ubrajajući) svakome po veri i zasluzi njegovoj....".

Tvrtko je nakon što je nasledio krunu Nemanjića, odavao i veliku poštu zaštitniku Nemanjića Svetom Stefanu (danas zaštitniku Republike Srpske) pa je u njegovu čast sazidao grad kojega je nazvao po ovom svecu, a danas je to Herceg Novi. U povelji od 2. decembra 1382. Tvrtko o tome kaže: Blagočastivo je i veoma prijatno i dostojno pohvaliti ovo dostojnom vjerom, i željenu riječ uputiti tebi, prvomučeniče Hristov Stefane, jer ti si se molio za one koji su te udarali, govoreći: 'Gospode, ne uzmi im za grijeh ovo, jer ne znaju šta čine.'  I zato, mnogostradalni, koji si se molio za one koji su te udarali, još više se moli Vladici mome Hristu Bogu za one koji ti se svagda mole i zazivaju i ispovijedaju tebe, koji si za Hrista Boga postradao i koji sva dobra činiš o Gospodu mome Bogu, i koji tebe prizivam u pomoć, jer molitvom tvojom primih blagodat od Gospoda Boga, i udostojen bijah vijenca i časti i skiptra carskoga prvih mojih roditelja svetih, gospode srpske, kraljeva i careva, i slijedim njihov život i vjeru, i pravilom (zakonom) carskim sve nedostatke ispravljajući i izvršavajući u zemljama bogodarovanog mi kraljevstva. I tako prebivajući, pronađe kraljevstvo mi u primorju, u župi dračevičkoj mjesto pogodno za podizanje grada i tada prizvah u pomoć Gospoda Boga i svetog velikog mučenika i arhiđakona Stefana, kao što i više rekoh, i u ime njegovo sazidah grad na rečenom mjestu i dadoh mu ime Sveti Stefan...“.

Pripremajući se da preuzme tradicije i tron svojih roditelja i praroditelja Nemanjića, Tvrtko je nekoliko godine prije nego će se krunisati za kralja, počeo da upotrebljava srpski brzopis kao što imamo primjer u jednom pismu Dubrovniku.  Nakon toga, bosanska kancelarija preuzima brzopisnu ćirilicu, formiranu u raškoj kancelariji za vrijeme kralja Milutina Nemanjića, koja je postala opštim kancelarijskim pismom za akta pisana na srpskom jeziku.  Znatno ranije brzopis je bio odomaćen u Humu, koji je bio u sastavu nemanjićke države kada je u Raškoj formirana tipološka varijanta ćirilice.

Nakon krunisanja Tvrtko se u svojoj tituli naziva kralj Srbljem, Bosne , Pomorja itd. Stavljao je dakle svoju novu titulu na prvo mjesto, za razliku od npr. Dušana, koji u svojoj carskoj tituli na prvom mjestu ostavlja Srblje jer je osjetio potrebu da tu stranu, uzurpiranu titulu donekle srbizira, proglašavajući se u prvom redu za cara Srbljem. 

Između Bosanaca i Rašana nije postojala ona etnička razlika, koja je djelila Srbe od Grka, te s toga Tvrtko nije imao razloga da potiskuje u pozadinu novu titulu i da ističe Bosnu na prvom mjestu. Drugačije rečeno, vladaru Srba ili „srpske zemlje“ od davnina pripada legitimno pravo da nosi kraljevsko dostojanstvo i kraljevsku krunu. 

Nakon smrti svoga starog neprijatelja kralja Ludovika 1382. godine, Stefan Tvrtko se priključio strancu koja se borila protiv kraljice Marije, Ludovikove ćerke, usmjerivši svoje akcije na južnu Hrvatsku koja je bila posjed bribirskih kneževa, od kojih je poticala njegova majka. Međutim, Tvrtkovo napredovanje omeli su upadi Turaka u njegovu državu i vojni uspjesi kralja Žigmunda, muža kraljice Marije.

Kralj Tvrtko koji je direktno vladao srpskim zemljama koje su se nalazile lijevo od Drine, a titularno i duhovno bio kralj svih Srba i baštinik tradicija svete porodice Nemanjića, uvidio je opasnost koja mu je prijetila sa istokakada su Turci zaprijetili zemljama oblasnih srpskih vladara, Vuku Brankoviću i Lazaru Hrebeljanoviću 1389. godine. Zbog toga napušta započeto osvajanje gradova Dalmacije, i svoju vojsku šalje na Kosovo Polje u odbranu svoje kraljevine i naroda. Za komandanta svojih trupa postavio je vojvodu iz Huma Vlatka Vukovića, člana porodice Kosača iz koje je potekao i  vojvoda od Svetog Save, Stefan Vukčić Kosača po kojem će Hercegovina dobiti ime.

Pred kraj svoga života Tvrtko je imao uspjeha pri osvajanju gradova u Dalmaciji, kada su pod njegovu vlast došli Trogir, Split i Šibenik. Kralj Stefan Tvrtko I umro je 1391. godine. Njega je nasljedio kralj Stefan Dabiša Kotromanić.

 

 
 
Literatura: A. Ivić, Rodoslovne tablice i grbovi srpskih dinastija i vlastele, Beograd 1991; Ž. Fajfrić, Kotromanići, Beograd 2000; M. Blagojević, Srpska državnost u srednjem veku, Beograd, 2011; M. Dinić, Iz srpske istorije srednjeg veka, Beograd, 2003; N. Radojčić, Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I, Beograd, 1948; S. Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1989; 
 

 

 

AUTOR: Boris Radaković

 

slika dana:

nosilac projekta:

pordžali:

baner dijaspora.jpg

ministarstvo prosvjete baner.jpg